Tragikomicna

Dobrodošli na moj blog

18.08.2008.

Dragi moji...

Evo i mene, pozdravljamo vas, moji pajaci sa ormara, moje lude sto mi sjede oko nogu, cvjece sto osjeca vise nego ja, mase vam Balas sa postera, bjes, smjeh sto me proganja i hiljadu malih stvari sto mi se vrte u glavi i ja sto sam iznad i duboko ispod njih, sto ih posjedujem, ja sto me imaju, sto ih krijem i ja koja se krijem medju njima... Nalazim se u nekom razdoblju vrtloga, puno toga me ceka, zeli a ja bi samo stajala i zeljela jedno... Kaze jedna izreka „ Nije da se nesto ne usudjujemo napraviti zato sto je tesko, nego je to tesko zato sto se ne usudjujemo„ Sto covjek moze reci o sebi?! Cak ni kako se zove..jesam li ja to sto se vidi ili sto se ne vidi? Ja sam covjek koji zivi od sjecanja, i lijepih i ruznih...mnoge stvari sam izgubila, npr. moju prvu igracku u djetinjstvu, ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio...Opet svoje misli govorim na glas, pravim te osobe pored sebe od svega sto mi nebo da, ponekad u sreci ima nas, i govorim sve rijeci sto se nikad ne cuju, jer drugacije ne mogu..tako je najlakse, barem za mene. Nekad samoj sebi zaustavim dah, kad osjetim da nisam pored vas.. koda srce ne bi htjelo da sve zaboravi pa ce biti u nekom slucaju lakse, u nekom zaborav, ili pak oprostaj...i sve sto ostalo je sjecanje na nas, dok smo brali cvjece, dok sam se s jednom osobom osjetila prvi poljubac, prvo cekanje jedne osobe, smjeh i suze, prvo razocaranje, osjecaj gorcine. Bila sam ogorcena, ali to je zato da bi mogla oprostiti.. Jer zivot se moze razumjeti samo gledajuci unatrag, ali se moze zivjeti gledajuci naprijed..Ja sam ta, pokusavam, al postoji osjecaj sentimentalnosti,taj mali osjecaj koji cini cuda...Ima ljudi koji nam govore ali ih ne slusamo, ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u nasem zivotu i ostave zauvijek trag. I onda shvatim sve je "savresno svrseno"
15.08.2008.

Hm...

Danas je taj dan..kad se razne misli vrte po glavi.. i pitas se sta bi bilo danas da je drugacije sve bilo nekad..
Tell me baby what's your story, where you come from, and where you wanna go this time on..tell me lover are you lonely, the thing we need,never all that hard to find out..
Tell me baby what's your story,your so lovely are you lonely, giving up on the innocence you left behind..chitty chitty baby when your nose is in the nitty gritty,life could be a little sweet, but life could be a little shitty..what a pity..
Zasto bi covjek bio covjek!? Bas onakav kako o njemu pricaju?? Jeli mu teze od neba ili do neba?? Zasto ne bi i ovi ljudi ,mi, bili zivotinje malo razvijenije na visem stupnju, a postojali bas neki ljudi, drugi i puno bolji?? Jer u ovom nasem svijetu (s obzirom kakav je)najtezi je izazov "hajde budi covjek"..nekako i nastojis da sebi dokazes da mozes..al tako je, ne pravi od tuge nauku( sto bi rekao Balaš)teze uspjeva..
Al kad uspijes imali veceg ponosa pitam ja vas??
12.08.2008.

Slavit cu ovu noc:

 

Lezimo..imamo vecer za sebe,sobu samo za nas dvoje,istrazujemo jedno drugo pogledom..Uvijek me tvoje tijelo iznenadi, inspirirajuce za moje ruke, fasciniras me..Znam da si moj, samo moj..al tvoj pogled neodoljivi me ponekad zaboli..Da li cu te se ikad zasititi?! Udahnuti cijelog,ispuniti se s tobom? Stid me golotinje moje duse, ali ti si miris koji dopire do nje, razodjeni je..dopustiti cu ti sve! Slavit cu ovu noc, ponesi me sa sobom, vini nas u visine..pozovi me da slavimo nasu ljubav..ucini me zenom..jaka sam do slabosti..Znam da u tebi ima mene..zato pozovi me da plivamo u moru pokrivaca,da zaboravimo svijet,zasiti me svojim rukama i zagrli moju ljubav..

19.07.2008.

Vracam se i ja...

Dugo moga bloga nema, jednan period moga zivota ostao je negdje u svijetu pretrazivaca google-a koji lagano i tamo nestaje...E nedam se, iako nemam inspiracije za pisanje, vratit cu neke od sacuvanih uspomena.........

jedan od onih dana kada pisem

Najteže je podnositi to što mislim da me nema.Što
dovodim u pitanje svoj POSTANAK, ali i to je osjećaj!!
To nije ni riječ, ni misao..i ne mogu predstaviti rečenicama. Umorna i sjetna vracam se kući..kiša pada ne mari za mene! Kraičkom oka neka me lila boja zove..okrenuh se i ugledah prkosno drvo bagrema! Tako jedostavno, a prelijepo..ono mari.. izvuklo me iz mojih misli i namjestilo osmjeh na mom licu! Idem i mislim - drvo, zar samo, onakvo kakvim ga predstavljamo? Nema li ono neki svoj svijet?? Nije ono samo drvo..ne, ja ću svoju djecu (???) učiti drugačije! Sve osjeća, sve je živo! Možeš TI onda zamisliti moje ponašanje kad se ni sa čim ne mogu ponašati normalno! Ali što je sad tu normalno, što znaći normalno? Mogla bih sa tim pitanjem u nedogled, nikad stati, nema odgovora, sve sama pitanja!Sada neka i znam da je sve živo i neka se tako ponašam, ali kako zadovoljiti tu misao da sve to nije to, da je to nešto drugo! Molim te nemoj mi se smijati, meni je grozno! Kako mogu s nekim pričati ako mislim da on ne postoji..da ga nema!Pišući nekad u dnevnik, već bi se potpisala sa tragi-komična, jer je netkom(meni? tebi?) smješno! I sad shvati to drvo! Ono je tu bilo, potaklo sve ovo,jedno "obićno" drvo (osjećam se kao August Šenoa). Ali ono vraća u neke stvari samo moje..zbog kojih treba živjeti! Blaženo tužna i savršeno misna, napuštena od same sebe, potaknuta na ovakve stvari, lišena svakog osjećaja do prezira..pišem tebi.. Ja koja sam mislila da sam prerasla ovakve pateticnosti..pocinjem da sumnjam..
Tvoja tragikomična....

Samo za 18.01.2003

Tragikomicna
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31